Uspoređivanje bi se moglo definirati kao nezadovoljstvo s onime što imamo zbog onoga što ima netko drugi. To je klasična zamka koju je zapravo teško konačno izbjeći.
Jednom prilikom bio sam na višednevnom kršćanskom skupu za crkvene voditelje. Naravno, svi su govornici bili zapadnjaci, stranci, a naša domaća ekipa više je bila u publici. Na jednom od predavanja trebao je govoriti poznati američki pastor megacrkve od više tisuća ljudi. Na mene je ostavio dojam jednog odličnog čovjeka, poniznog i otvorenog za druženje. Kada je sjeo preko puta nas i trebao krenuti sa svojim predavanjem, nije mogao govoriti jer je na svoje i naše veliko iznenađenje počeo plakati i trebalo mu je malo vremena da se umiri. Vidjelo se da mu nije bila namjera plakati nego je vjerojatno nešto doživio. Nakon nekog vremena podijelio je s nama svoje novo otkrivenje. Imao je namjeru podijeliti nekoliko ohrabrenja i pouka s nama, ali kada je sjeo preko puta nas i pogledao ekipu, shvatio je da smo gotovo svi bili voditelji iz balkanskih zemalja ili s istoka. Rekao je: „Želio sam vas ohrabriti, ali onda sam shvatio da većina vas vodi ili započinje crkve gotovo pionirski, na mjestima s vrlo kratkom tradicijom evanđeoskog kršćanstva. Većina vas tek krči put za crkvu, radi s minimalnim budžetom i ne može si priuštiti niti plaću niti pošteni prostor. A ja sam peta generacija pastora u crkvi koju vodim. Došao sam na gotovo i preuzeo superorganiziranu crkvu s dugogodišnjom tradicijom i ogromnim budžetom. Odjednom sam shvatio da vam nemam što za reći osim bravo. Ne želim vam ništa govoriti, želim od vas učiti.“
Od realnosti i istinitosti njegovih riječi gutao sam knedle u grlu. Bilo je teško ne plakati. Nije trebao ništa više reći, za mene je to bilo dovoljno ohrabrenje za sljedećih par mjeseci. To je bio rijedak trenutak pravog razumijevanja da služimo istom Bogu, istom vjerom, ali živimo u potpuno različitim kontekstima. A naš kršćanski rad sagledan u našim kontekstima jedina je realna usporedba ili procjena. Čovjek je shvatio da njihovi veliki brojevi, dobra produkcija ili puno novaca, ne vrijedi nimalo više od naših malih crkava, malog budžeta i lošije produkcije. On treba biti vjeran tamo gdje ga je Bog stavio, a ja tamo gdje je stavio mene. Kao što mi od njih možemo naučiti nešto iz njihovih okolnosti, tako mogu i oni iz naših. Velika je zamka uspoređivati se i lijepiti sebi nerealna očekivanja ili za cilj imati imitaciju njihovog crkvenog koncepta i plodova.
Moguće je izmučiti i sebe i druge takvim fikcijama i uvlačiti Crkvu u očaj ili ju goniti kao roblje. Moguće je kreirati nezadovoljstvo svime što jesmo i svime što imamo i proglasiti tuđi crkveni model ili produkt svojim crkvenim ciljem. Ali, sigurno je da to Bog od nas ne očekuje. Takvo nezadovoljstvo samo je đavolski način da u svojim vlastitim očima postanemo jadni, nevažni i duhovno siromašni.
Bog od nas očekuje samo da budemo vjerni u kontekstu i okolnostima u kojima živimo i djelujemo. Trebamo živjeti svoje „domaće“ kršćanstvo, bilo da se radi o konceptu crkve, slavljenju, molitvi ili evangelizaciji. Svašta se naravno može naučiti od drugih, ali samo kao nadogradnja onoga što već imamo, a ne kao zamjena za ono što imamo.
Vjerujem da se nacionalni i globalni rezultati postižu samo kao plod naše vjernosti u onome što imamo. Dok smo mi zahvalni za ljude, otkrivenja, budžet, produkciju koju imamo, Bog će nam dodati i ono što nemamo. Sebe i druge trebamo poticati na vjernost Bogu, a ne na tuđe ciljeve.
Crkva u našoj zemlji i u našem okruženju prepuna je voditelja i vjernika koji su puni kao šipak. Neka bi Bog oslobodio to sjemenje posijano u duh stotina pojedinaca. Naše pjesme i naša muzika postoje u nama i čekaju da iziđu kao blagoslov za nas i za svijet. Imamo svoj zvuk i poruke koje samo čekaju da iziđu iz naših ljudi. Te pjesme jednako su dobre kao i one koje čujemo negdje drugdje, neke su i bolje, ali za nas su najbolje, najprimjerenije, najbolje odražavaju tko smo i što imamo. Otkrivenja, učenja i propovijedi koje su u nama, treba osloboditi van. To su originalne Božje riječi, koje trebaju nama i trebaju nam sada. One su jednako dobre ili bolje od onih koje slušamo od raznih stranih službenika. Kreativni koncepti za evangelizacije ili služenje svijetu postoje u našim ljudima, ovdje, među nama. To su Božja originalna rješenja i alati potrebni nama da dopremo do naših ljudi. Dovoljno je prestati gledati susjedu u dvorište i ubijati se zabludom da je njegova trava zelenija. Njegova trava je njegova trava i njegova odgovornost. Kao što je i tvoja trava, tvoja trava i tvoja odgovornost. Ono što Bog donosi putem naših ljudi u našem kraju, je Njegovo rješenje za naše probuđenje. Raspolaganje tim domaćim duhovnim dobrima je put za najbolje moguće vjernike, crkve i utjecaj na svijet oko nas. Treba se kloniti pokušaja kloniranja tuđeg kršćanstva i uhvatiti se posla u vrednovanju i korištenju domaćeg.
(Iz knjige „Pastor-slabosti greške i lekcije teške)