“Pavao, sluga Isusa Krista, pozvan za apostola, odijeljen za evanđelje Božje…” (Rimljanima 1,1).
Ovaj Pavlov uvodni pozdrav u Poslanici Rimljanima zapravo puno govori o njegovoj osobnoj, ali možda čak i univerzalnoj evoluciji služenja. Radi se o biblijskom logikom opisanom procesu zdravog napredovanja u služenju Bogu kvalitativno i kvantitativno. Prije nego se udubimo u ove četiri kategorije kojima se Pavao opisuje i predstavlja, obratimo pažnju na činjenicu da on govori o svome služenju koje evoluira od općenitog ka konkretnom. Tako je on najprije samo Pavao i sluga, a zatim apostol i evanđelist. Ali iako se radi o nekoj vrsti napretka u službi, on je još uvijek u sve te četiri kategorije, još uvijek je i Pavao i sluga i apostol i evanđelist. Dakle, njegovo napredovanje nije poništavalo nove kategorije, već ih uključivalo. Bog nas stalno nadograđuje novim otkrivenjima, darovima, ljudima, odgovornostima, ali time ništa ne odbacuje. Njegov je moto uvijek nadogradnja, a ne novogradnja. Pa tako je i moja namjera sagledati ova četiri koraka u Pavlovoj evoluciji služenja i njihovu korelaciju i nužnost preklapanja.
Pavao
Prije svega on je Pavao, konkretan čovjek, konkretnog karaktera iz konkretnog konteksta. On ima neku svoju priču i osobnost i ono što je najvažnije njegova pozicija apostola, dakle njegova služba, nije pojela njegovu osobnost i njegov karakter. Njegova uspješna služba nije ga deformirala kao čovjeka, njegovo apostolstvo nije pojelo njegovo ime, on je još uvijek Pavao. Kada ga je Bog pozvao, dobro je znao koga poziva. S njime je pozvao i njegovu osobnost, karakter, iskustva, prijateljstva, sve, čitav kontekst i osobu. Vjerojatno zato što mu je točno takva posuda trebala za zadatak ili službu koju je Pavao realizirao u svome životu. Kada čovjek radi službe izgubi sebe i kada ga ljudi počnu zvati po tituli, a ne po imenu, znači da je on sam odbacio sebe kao posudu u ime sadržaja, a time je postao neprikladna posuda. Bog nas poziva po imenu i time kao da nam želi reći: „Trebaš mi kao posuda, ti i sav tvoj kontekst“. U starome savezu ljudi su služili Bogu tako da su bili pozvani dati nešto od sebe, a u novome savezu Bog nas poziva da damo sebe. Radi novog saveza, radi oproštenja grijeha i nove pravednosti koju nam je Isus stekao, postali smo u cijelosti upotrebljivi Bogu. Sve više shvaćem koliko su i moja pomračenja, grijesi, grešna prošlost i svi problemi upotrebljivi Bogu za izgradnju, utjehu i pomoć drugima. Čini mi se da polako shvaćam da Bog ne koristi samo moje darove, talente i uspjehe, već sve, baš sve, jer sav moj život svjedoči o tome kako je Bog dobar i slavan kad uspijeva koristiti tako manjkav alat za takve slavne rezultate. Dobro je on znao koga kupuje kada je kupio mene i tebe i upravo nas namjerava koristiti, naša imena, a time i sav pripadajući kontekst čini specifičnim, nezamjenjivim i neponovljivim alatom za Božju slavu. Zato je važno da je Pavao i dalje Pavao, važno je da je Pavao apostol, a ne apostol Pavao.
Sluga Isusa Krista
Iako smo križem i uskrsnućem Isusa Krista postali njegova braća, prijatelji, Božji sinovi i kćeri, u isto vrijeme smo i njegovi. Njegova smo braća jer smo rođeni od istog sjemena i imamo istog Oca, njegovi smo prijatelji jer nam potpuno otvoreno govori o svemu što zna, svemu što namjerava učiniti, o svojim planovima i motivima. Božji smo sinovi i kćeri jer je Bog naš Otac, nanovo nas je rodio kao Otac, tretira nas i voli kao Otac. I na kraju smo i sluge Isusa Krista i to je crta razdvajanja koja nas podsjeća da dok smo tu na zemlji, mi služimo u Njegovim poslovima, a ne on u našima, upoznajemo i utjelovljujemo Njegovu volju, a ne on našu. Mi smo njegovo tijelo, a on naša glava. Pavao nikada nije zaboravio da pripada Kristu i da je vršenje Njegove volje najbolje moguće stanje, sreća i smisao koji možemo pronaći na zemlji. Čovjek će s ovakvim stavom služenja Bogu i ljudima sigurno samo napredovati u svome služenju. Nikada ne možemo prerasti ovaj stav da smo mi tu da služimo, a ne da nam se služi jer je takav stav i kultura Božjeg kraljevstva. Nitko ne može toliko duhovno sazrijeti da je gluh na potrebe oko sebe. Zapravo, ne znam što nam više govori i garantira da smo djeca Božja i što nas više ispunjava i manifestira kraljevstvo Božje od momenata u kojima smo u njegovoj ruci i on nas koristi u svojim poslovima. Rekao bih da kada se Pavao, skupa sa svojim kontekstom, svojevoljno preda Bogu u ruke kao sluga, dobivamo slabog čovjeka sa slavnim rezultatima jer nije stvar u nama nego u čijoj smo ruci.
Apostol određen za evanđelje
Ne moramo svi biti apostoli i evanđelisti pa zato ova dva koraka nisu obavezna, ali prva dva svakako jesu. Važno je istaknuti da svoju službu ne smijemo smatrati gotovom i definiranom jer će nam upravo bogomdana služba postati zapreka za bogomdani napredak. Postoji zabluda o tome da moramo točno precizno znati svoju svrhu u Bogu i mnogi ljudi ne rade ništa ili su nezadovoljni onime što trenutno rade jer čekaju tu preciznu definiciju svrhe. Tako nešto ne postoji. Postoji samo evolucija službe u kojoj neprekidno napredujemo i Bog nas nadograđuje, a naše se služenje stalno mijenja. Naša glavna i najdefiniranija svrha jest živjeti kao Božja djeca i ostvarivati Njegovu volju. Što sam stariji, to više svoju životnu svrhu shvaćam unazad i sa zakašnjenjem primam otkrivenje svrsishodnosti vlastitog života. Primjećujem da me Bog vodio i kad sam vjerovao i kada nisam. Vodio me kada sam razumio i kada nisam. Više se ne usudim reći da neki događaji iz mojeg života nemaju smisla. Ne usudim se čak olako reći jesu li bili dobri ili ne. Sve mi je jasnije kako Bog zaista upravlja mojim životom pa mi tako i taj život ima smisla. Sve sam sretniji što sam Tomislav i što sam u Njegovoj ruci.