Na samom početku izazvao bih nas da se svrstamo na kulturološkoj lepezi pristupa Bibliji.
Općenito rečeno, današnji svijet podijeljen je na Zapad i Istok. Ta podjela vidljiva je u različitim svjetonazorima čije su paradigme naslonjene na različitosti istočnjačkog kolektivizma nasuprot zapadnjačkom individualizmu, poslušnosti nasuprot slobodnoj volji, apstraktnijih formi nasuprot strožim strukturama itd.
Navedene paradigme preslikavaju se i na dva različita pristupa Bibliji. Zapadnjački pristup će Bibliju promatrati vrlo strukturirano i racionalno, kao sustavni slijed propisa, normi, objava, istina itd. Istočnjački će ju pristup promatrati više transcendentalno, kroz slike, priče, metafore itd. Slikovito rečeno, Zapad nam donosi a-b-c-d raščlanjivanje, dok bi Istok izgledao kao a-g-m-c.
Nama koji smo odrasli na ovim prostorima bliži je zapadnjački kulturološki pristup, ali isto tako nam je razumljiv i istočnjački pristup.
S obzirom da Biblija povijesno i kulturološki u potpunosti pripada Istoku, izazvani smo percepcijski postati istočnjaci da bismo u potpunosti razumjeli što nam je Autor želio poručiti. Ili, Isus je bio Židov, apostoli su bili Židovi, većina starozavjetnih heroja su bili Židovi. Obraćali su se Židovima, uglavnom na hebrejskom, na području Bliskog istoka, na bliskoistočni način.
Krenimo i mi tim putem.
Oko 65% sadržaja Biblije ispričano je kroz priče. Možemo zaključiti da Biblija nije knjiga principa, nego knjiga priča. Principi su ugrađeni u priče.
Priča o pustinji ili pustoši vrlo je značajna tema koja se proteže kroz čitavu Bibliju. Toliko je važna da nije prehrabro ustvrditi sljedeće: Ako ne razumijemo suštinu pustinje, ne razumijemo niti proces kojim Bog stvara učenike.
Većina biblijskih Božjih ljudi je, nakon primanja poziva u srcu, bez iznimke prošlo školu pustinje. Mojsijeva je trajala 40 godina, Davidova 13. Ilija je tamo „maturirao”, a Ivan Krstitelj „doktorirao”.
Isusa nakon krštenja Duh Sveti odvodi u pustinju. Zanimljivo je da Luka u 4,1 navodi da je Isus prije odlaska u pustinju bio pun Duha Svetog, a u 4,14 kaže da se iz pustinje vratio u snazi Duha Svetog – bez sile je otišao u pustinju, a vratio se u sili.
Čini se da Bog nije odveo Isusa u pustinju da ga đavao kuša, nego radi zajedničkog treninga na relaciji Otac, Sin i Duh Sveti. Đavao je znao konačni doseg tog treninga pa ga je na sve načine pokušao spriječiti: Kraljevstvo nebesko dobiva novu dimenziju sile te se kao takvo približava vratima Kraljevstva tame!
Pustinja je mjesto ili poligon na kojem nas Duh Sveti oprema za ispunjenje svrhe u sili!
U hebrejskom jeziku postoji 53 izraza za pustinju. Riječ MIDBAR znači ‘mjesto gdje se čuje’ ili u prenesenom značenju ‘mjesto gdje Bog govori’.
Isusov pustinjski dijalog sa Sotonom – u kojem na lukavi prijedlog Isus odgovara: „Ne živi čovjek samo o kruhu” – zapravo je citat Mojsijevog razgovora s Bogom iz Ponovljenog zakona. Mjesto radnje je također pustinja.
Pnz 8,2-3 „Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom – za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci – da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.”
PRVI proces kojem smo podvrgnuti u pustinji je proces ponižavanja, ili točnije, činjenja skromnim. Mi sa zapadnijih meridijana pomalo smo lakonski spremni primijetiti kako su „tamo oni istočnjaci” skromni i ponizni. To je nešto manje svojstveno našoj kulturi. Ipak, kultura je jedno, a Božja volja drugo. Bog ne može ostvariti svrhu u čovjeku ukoliko se čovjekov ego ili ponos ne ponizi pred Božjim karakterom i postane skroman i podložan. Ili, Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost.
DRUGI proces je da nas Bog iskuša ili testira. To ne predstavlja svojevrstan školski test u kojem Bog provjerava što znamo, zbraja bodove i na kraju daje ocjenu. To je praktični proces kao kad se metal zagrijava na visokoj temperaturi, topi pa sve nečistoće izlaze na površinu. Na kraju procesa može se jasno vidjeti kakva je kvaliteta ispitanog materijala.
Treba li Bog doznati što je u našim srcima? Isus je sam rekao da zna što je u čijem srcu, tako da nam preostaje samo jedna svrha ovog kaljenja: Bog MENI želi pokazati što je u mojem srcu!
TREĆI proces je da budemo u stanju gladi. U pustinji nas stvari koje nas inače nasite više ne mogu nasititi. Tamo ih nema! Drugim riječima, u našem životu postoje stvari kojima se hranimo, ali u jednom trenutku kao da smo njima zasićeni, ne pružaju zadovoljstvo i ispunjenje. Izvana je sve isto, iznutra je sve drugačije. Zanimljivo je da fiziološki osjećaj gladi ne možemo sami proizvesti. On nam je nametnut izvan dosega naše volje. Od dugotrajne gladi postajemo slabi.
Nakon 40 dana posta u pustinji Isus je bio izuzetno gladan. Iskustva ljudi na dugotrajnim postovima svjedoče isto. Nakon puno dana dođe do krize i velike kušnje. Tu se nalazi točka preokreta!
Izraelci u Egiptu nisu proizvodili samo cigle već su i uzgajali žito za cijeli Egipat!
Na nama je izbor: hoćemo li sami sebi pribavljati hranu za zadovoljenje tijela ili ćemo Njemu dozvoliti da nas nahrani sa svime što dolazi iz Njegovih usta?
Svrha pustinje je da dođemo do točke gdje ćemo prestati biti samodostatni, da postanemo siromašni u duhu i ovisni o Njemu!
Jedan poznati propovjednik je rekao: Ne možeš živjeti za Gospodina dok ne počneš živjeti od Gospodina. Dok živiš od sebe, živiš za sebe.
Ukoliko želim da me Gospodin koristi u sili, moram biti spreman da me stalno odvodi u pustinju.
Hoće li moja molitva postati: „Bože, možeš me iščupati iz pustinje, ali nemoj nikada pustinju iščupati iz mene!”
Izbor je na meni…