Što je pastor bez Crkve?

Kao i mnogi propovjednici u vrijeme korone i ja sam se našao u situaciji da propovijedam, ali ne ljudima uživo nego kameri u praznom crkvenom prostoru. To je u najmanju ruku vrlo čudno i iscrpljujuće iskustvo. Neke od svojih propovijedi morao sam uporno ponavljati toj kameri i po nekoliko sati, više puta prekidao sam i kretao ispočetka i tako se dobrano izmorio dok nisam snimio, a od kamere ništa nisam dobio osim hladnog pogleda objektiva bez ikakve reakcije, bez amena i bez osmijeha. Iz tog razloga propovijedi su bile kraće, ali i neizvjesnijeg utjecaja jer nisam mogao vidjeti lica slušatelja koji su to kasnije gledali na Youtubeu.

Ono što me u tom vremenu zajedništva s kamerom zaista zateklo jest činjenica koliko mi je teško propovijedati bez prisutnih vjernika. Uvijek sam jako vjerovao u propovijedanje i silan utjecaj Božje riječi na ljude. Ali nikada, baš nikada, nisam razmišljao koliko ti ljudi utječu na mene i moje propovijedanje. Naglo sam postao svjestan da ja utječem na njih propovijedanjem, ali i oni u jednakoj mjeri svojom pojavom utječu na mene. Zapravo, što je uopće propovjednik bez slušatelja? Doživio sam i neku vrstu depresije jer se u jednom trenutku činilo da moj poziv propovjednika više nije potreban. Slično stanju u koje upadnu neki ljudi kada odu u mirovinu.

Mnogi vjernici iz nedjelje u nedjelju dolaze u naše crkvene prostore potpuno uvjereni da njihov dolazak nije naročito bitan, ali da je jako bitno tko taj dan propovijeda. Oni misle da ne utječu značajno na crkvu za razliku od njihovog pastora. Ja kao pastor s njihove strane dobivam neusporedivo više potvrde svog utjecaja na njih nego što oni dobivaju od mene potvrdu njihovog utjecaja na mene. Jednostavno, uvijek ih uzimam zdravo za gotovo znajući da će mnogi od njih uvijek biti tu negdje u blizini. Tek sada malo bolje shvaćam da ja trebam njih kao i oni mene. Počeo sam razmišljati o svojim propovijedima i načinu na koji ih pripremam i komuniciram i moram priznati da Crkva/ljudi/sestre/braća puno više utječu na to nego što sam mislio. Pripremam svoju propovijed, pišem i razmišljam, zapravo u glavi imam ljude iz crkve i njihove stavove, uvjerenja, probleme, svjedočanstva i oni postaju filter kroz koji se pripremam. Ne kao da bih kompromitirao istinu, već kako bih je učinio jestivom i servirao ljudima kojima služim. Nekada me neki „oporbeni” član crkve motivira da još jednom preispitam svoju poruku iz nekog drugog ugla i to me spašava od mnogih zabluda. Mnoge nedjelje probudim se mrzovoljan i opterećen i ne želim ići na službu. Odem pritisnut navikom, uđem na vrata, vidim lica vjernika i isti čas ozdravim. Da ne kažem koliko sam puta svoju propovijed ili tijek službe modificirao tijekom razgovora i druženja s Crkvom uoči same službe. Oni me motiviraju da idem dalje. Činjenica da su ovdje ohrabruje me preko svake mjere.

Razmišljanje da samo ja služim njima put je u samoću u kojoj nijedan pastor ne bi trebao zaglaviti, a pogotovo je „produhovljivati”. Ja služim njima i oni služe meni. Naš odnos je dvosmjeran i međusobno smo ovisni. Bog je dao meni nešto što nije njima i njima nešto što nije dao meni kako bismo si to međusobno priznali i primali jedni od drugih. Kako to najbolje opisuje Poslanica Efežanima 4,16 …

«od koga cijelo tijelo – skupa povezano i skupa držano svakom opskrbnom vezom prema djelotvornosti što je svakom pojedinom dijelu odmjerena – ostvaruje svoj rast za izgradnju samog sebe u ljubavi.»

Ovaj nam tekst otkriva činjenicu da ako primijetimo, priznamo i primimo ono što je Bog dao ljudima oko nas i oni će primiti ono što je dao nama i na taj način Krist izgrađuje svoje tijelo. Ne želim se družiti samo s pastorima i žaliti im se na Crkvu. Ne želim vijećati sa starješinama na brdu i onda silaziti narodu s gotovim rješenjima koja bi oni jednostavno trebali slijediti. Ja nisam Mojsije, a oni nisu Izraelci. Božji duh živi u meni kao i u njima. Ja više nisam posrednik, nego upravitelj i suradnik. Sve što jednoj lokalnoj crkvi treba, to lokalna crkva i ima. Sve to upakirano je u ljude koji nas okružuju i najveći je izazov kako ta dobra izrudariti iz njih. Oni su tu kako bi nas brusili, mijenjali, hrabrili i rastezali. Oni su Bogom dani filteri koji služe tome da naše odluke, propovijedi i vizije ne bi bile gledane samo iz jednog ugla. Oni nisu vječno nedorasla djeca kojoj mi služimo dok se potpuno se iscrpimo već naši Bogom dani suradnici. Moram priznati da sam puno naučio od kolega propovjednika, pastora i vođa, ali na moj karakter najviše je utjecala Crkva. Na moj napredak u službi opet je najviše utjecala Crkva. Odlučio sam sići s brda i priznati ljudima/Crkvi koliko ovisim o njima. Odlučio sam dopustiti da vjernici utječu na mene. Odlučio sam crkvu graditi onime što imam umjesto da sam frustriran onime što nemam. Odlučio sam biti zadovoljan s Crkvom u kojoj služim.

Našao sam mir, našao sam prijatelje i našao sam zadovoljstvo u crkvi. Uostalom, što je pastor bez Crkve?