Tranzicionalno kršćanstvo

 Jedna nevjerojatna lekcija koju sam naučio baveći se trčanjem je važnost određivanja cilja trčanja. Primijetio sam da kada trčim bez unaprijed ciljane kilometraže, ne mogu dugo izdržati. Zapravo, mogu trčati onoliko koliko imam snage, a najmanji tragovi boli, mentalnog ili fizičkog zamora mogu me zaustaviti. Slučajno sam shvatio da je jako važno odlučiti koliko ću točno kilometara taj dan pretrčati. Ta odluka ne smije biti nerealna i mora biti otprilike u skladu s mojom kondicijom. Gotovo da se nikada nije dogodilo da nisam pretrčao cilj koji sam si unaprijed zadao. Još uvijek se čudim tom fenomenu. Ako sam si zadao pretrčati 10 kilometara, pretrčao sam ih, ali mi se činilo da sam imao snage taman za to. Samo dan nakon toga zadao sam si cilj od 15 kilometara i dogodilo se potpuno isto. Pretrčao sam svih 15, ali opet jedva. Isto se dogodilo i sa 30 i 40 km. Svaki puta jedva, ali sam uspio. Zapravo cilj je bitno odredio moj kapacitet. Trčao sam, bio umoran ili me nešto zaboljelo, ali nisam htio stati jer sam znao da nisam postigao cilj. Koliki je bio cilj, toliki je bio moj kapacitet i tolerancija na bol. 

Cilj je ono što određuje našu duhovnu utrku

Logično je zapitati se ima li naša kršćanska utrka neki cilj ili je samo bitno trčati pa tko koliko izdrži? Jedan od naših ciljeva svakako je vječni život, ali postoji li i cilj naše preobrazbe? Do koje mjere nas Bog želi preobraziti ili poučiti? U kojem trenutku možemo prekinuti učiti i zaključiti da o Bogu znamo dovoljno? Ili u kojem trenutku možemo prestati s preobrazbom našeg karaktera i zaključiti da nas je Bog dovoljno promijenio? Odgovori na takva i slična pitanja zapravo su jasno postavljanje cilja naše preobrazbe na zemlji ili svrhe naše duhovne utrke. Ako cilj nije jasno definiran, sigurno ćemo zaglaviti nakon malo boli i par duhovnih prepreka. Ali ako imamo jasan i realan cilj, on će odrediti kapacitet, trajanje i intenzitet naše duhovne preobrazbe.

Naš cilj je u isto vrijeme vrlo jasno biblijski definiran, ali i često puta zamagljen. Cilj duhovnosti je preobražaj vjernika na sliku Isusa Krista.

„A mi svi, koji otkrivena lica odražavamo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju jer dolazi od Gospodina, od Duha.“ (2 Kor 3,18)

Biti sve sličniji Kristu glavni je i neiscrpni pokretač naše duhovnosti. Ako Krist nije jasno artikulirani cilj, tada cilj postaje nešto ili netko drugi. Naš cilj mogu biti fascinantni pomazanici ili vođe koje gledamo oko sebe. Cilj mogu biti i organizacije kojima pripadamo. Čovjek će se uvijek pretvoriti u ono što mu je stvarno cilj i u onoga tko mu je stvarno uzor.

Svaki duhovni koncept koji u svome centru nema Krista, koji jasno ne postavlja Krista kao cilj ili standard vjere i koji ne rađa ljude koji su sve sličniji Kristu, teško možemo smatrati kršćanstvom.

Riječ kršćanstvo zapravo je „glagol” koji opisuje neprekidno preobražavanje čovjeka na sliku Sina Božjega.

„Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere u Isusa.“ (Heb 12,2)

Grčka riječ koje se ovdje prevodi sa „uprimo pogled“ je aforao, što znači gledati u nešto nepodijeljenom pažnjom i odabrati ne gledati ni u što drugo. Jako je važno maknuti svoj pogled s ljudi i s fokusiranom i nepodijeljenom pažnjom gledati u Isusa i to iz razloga što se čovjek uvijek pretvara u ono u što gleda.

Osobna preobrazba počinje onog časa kada Isusa postavimo u svom životu kao apsolutan i dostupan cilj svoje duhovne utrke. Gledati u Isusa na neki je način isto što i provoditi vrijeme s njim. Vrijeme provedeno s Njime u molitvi, slavljenju, prepuštanju da nas provodi kroz svoju Riječ i slični sadržaji, prilike su da još malo Njega prijeđe u nas. Učeništvo je zapravo učitavanje Učitelja u učenika i možemo reći da se bazira na principu s kim si – takav si. Tko se puno druži s Kristom, postaje kristolik.

Tradicija i tranzicija

Kristolikost kao cilj naše tranzicije trajan je proces koji počinje našim obraćenjem, a neće završiti ni u vječnosti. Ako ga prihvatimo kao cilj tranzicije, naša tranzicija ili naša preobrazba dobit će trajni i neugasivi pogon. Budući da je Krist dostupan, ali ne i u potpunosti dostižan uzor, naša želja da budemo kao On nepresušan je pokretač svake naše duhovne preobrazbe.

S druge pak strane, tradicija je skoro suprotan pojam. Tradicija sama po sebi nije loša i ima svoje važno mjesto. Po nekoj definiciji tradicija bi bila očuvanje kulture i običaja jednog naroda. Možemo reći da se duhovna tradicija bavi očuvanjem prošlih otkrivenja i iskustava s Bogom. Naše sjećanje na svjedočanstva iz prošlosti, izvor su naše vjere za sadašnjost i naše nade za budućnost. Tamo se kriju naši osobni i nepobitni dokazi Božje vjernosti i dobrote. Kakav je Isus prema nama bio tada, takav je i danas i takav će biti i sutra.

„Isus Krist isti je jučer, danas i zauvijek će biti isti!“ (Heb 12,8)

Dakle, jako je važno ne zaboravljati svoju prošlost s Bogom i tradicionalno očuvati ta svjedočanstva bilo zapisivanjem, prepričavanjem ili na neki treći način.

Cilj tradicije nije komemoracija sjećanja na neka bolja vremena jer Bog nije nestao niti se promijenio. Cilj tradicije je garantirati da na istog takvog Boga možemo računati i danas. Tradicija ima ulogu glavne garancije i glavnog poticatelja naše vjere i uvijek novog Božjeg djelovanja i stvaranja novih svjedočanstava među nama. Na taj način događaju se nove tranzicije, novi ljudi željni pretvorbe u Krista i spremni za Kristova djela. Tradicionalni vjernici zapeli su u svojoj preobrazbi i zapravo slave trenutak u kojem su zapeli dok tranzicionalni vjernici slave prošle preobrazbe, ali se i dalje preobražavaju na Kristovu sliku.

I na kraju, možemo reći da je uloga tradicije da pokreće tranziciju i da vjernici trebaju biti tradicionalno tranzicionalni.