Roditelji su mi se rastali kada sam imao jedanaest godina. Mama je doslovno pobjegla od tate sa mnom i sestrom i pet vrećica u ruci. Njihov brak je od početka bio pun svađa i boli. Tata je volio piti i vrijeme je provodio u kafićima. Mama je radila i stalno bila povrijeđena. Tukli su se i šamarali. Često smo sestra i ja znali dobiti po glavi.
Rođena sam u obitelji ateista. Premda sam uredno krštena još kao beba, o Bogu saznajem tek kao mala djevojčica i to od prijateljice iz kvarta. U početku moj interes za Boga nije bio velik, ali mi je Bog dovodio na put neke ljude koji su mi govorili o Njemu. U mojoj ulici bili su supružnici u čijoj se kući okupljala Adventistička Crkva. Oni su bili prvi koji su mi rekli za Isusa, Bibliju i nekoliko biblijski utemeljenih činjenica, kao npr. da nije dovoljno to što sam se krstila kao mala beba, nego da je potrebno da se krstim kada budem svojom voljom odabrala slijediti Boga. Kako sam bila mala djevojčica, nisam najbolje razumjela sve što su mi govorili, ali sam neke stvari zapamtila, kao npr. krštenje u bačvi u dvorištu te kuće. S obzirom da me otac preplašio s tom, kako je rekao, „sektom“, prestala sam posjećivati te meni drage susjede, međutim, jedan dio onog što su posijali u mene Bog će kasnije iskoristiti da me dovede k sebi.
Zovem se Ella. Imam 22 godine, a moje prvo sjećanje na susret s Bogom je kada sam imala dvije ili tri godine. Do moje četvrte godine išli smo u jednu zajednicu i sjećam se jako puno iz tog perioda. Sjećam se tog prostora, ljudi i događaja. Jedno mi je iskustvo ostalo jako blisko u sjećanju. Slavljenje u kojem sam osobno doživjela Isusa. To iskustvo je teško objasniti jer sam bila jako mala i sjećanje na to je nekako mutno i drugačije, ali je jako utjecalo na mene. Nikad to nisam zaboravila, ali niti ikome ispričala jako dugo godina i od tog trenutka do danas nisam posumnjala u Isusovo postojanje niti ga preispitivala. Naravno, tu priči nije kraj.