Rođena sam u obitelji ateista. Premda sam uredno krštena još kao beba, o Bogu saznajem tek kao mala djevojčica i to od prijateljice iz kvarta. U početku moj interes za Boga nije bio velik, ali mi je Bog dovodio na put neke ljude koji su mi govorili o Njemu. U mojoj ulici bili su supružnici u čijoj se kući okupljala Adventistička Crkva. Oni su bili prvi koji su mi rekli za Isusa, Bibliju i nekoliko biblijski utemeljenih činjenica, kao npr. da nije dovoljno to što sam se krstila kao mala beba, nego da je potrebno da se krstim kada budem svojom voljom odabrala slijediti Boga. Kako sam bila mala djevojčica, nisam najbolje razumjela sve što su mi govorili, ali sam neke stvari zapamtila, kao npr. krštenje u bačvi u dvorištu te kuće. S obzirom da me otac preplašio s tom, kako je rekao, „sektom“, prestala sam posjećivati te meni drage susjede, međutim, jedan dio onog što su posijali u mene Bog će kasnije iskoristiti da me dovede k sebi.

S obzirom da kao dijete nisam bila poučavana o Bogu unutar obitelji, nisam išla u crkvu ni na vjeronauk, čak niti u ratnim vremenima kad su svi išli, u srednjoj se školi odlučujem upisati Vjeronauk i saznati nešto više o Njemu te nedjeljom odlazim na misu u obližnju Katoličku Crkvu. Voditeljica Vjeronauka bila je časna sestra Katoličke Crkve koju sam veoma voljela. Bila je jako draga osoba i vrlo načitana, međutim, više je sa mnom dijelila teoriju, ljudsku filozofiju i moral, a o Isusu kao spasitelju nije mi govorila. Sve naučeno je bilo samo na razini moje glave bez ikakvog otkrivenja i spoznaje tko Bog jest, a spoznaje mene same kao grešnika, kojem je potrebno oproštenje i spasenje kako bih uopće mogla imati zajedništvo sa Svevišnjim, uopće nije ni bilo. U svakom slučaju, kako god bilo, škola me poslala da u emisiji Školski program kažem par misli o temi „Vjeronauk u školi“. Bilo je to dobro iskustvo, ali danas znam da sve što sam imala tada za reći je bilo „iz moje glave“, bez osobnog poznavanja Isusa. U to vrijeme vodila me znatiželja, želja za iskustvom i mentalna potreba da naučim nešto o Bogu. Krenula sam na tečaj za nove sakramente i išla na krizmu. Paralelno sa svim tim živjela sam jednako kao i ostali moji vršnjaci. Nakon srednje škole i doškolovanja, počinjem raditi i izlaziti s društvom češće. Išli smo po diskotekama, pušili i pili alkohol. Jedne večeri u želji da zaštitim prijateljicu od jednog dečka kojeg smo putem sreli, on koji je bio mnogo veći i jači od mene, pijan me uhvatio za vrat i počeo daviti. Taj dan mislila sam da je gotovo, da će me udaviti. Nakon što me dobro stisnuo za vrat i tako držao, odjednom me odlučio pustiti. To me neugodno iznenadilo. Kao da mi nije bilo dosta nasilja u mojoj obitelji i problema s ocem koji tada uopće nije bio otac koji se požrtvovno brine i voli svoju obitelj. Događaje nepravde i nasilja u školi neću niti spominjati. Kasnije sam imala dečka i razmišljala sam da se udam za njega i odem iz obiteljskog doma, međutim, neka su me njegova ponašanja zabrinjavala i razočarala. Na misi nedjeljom postaje mi sve dosadnije slušati stvari koje nemaju veze s Bogom te uredno dolazim, ali ne ulazim unutra, već pušim na trijemu ispred crkve. U tom stanju razočaranja svime – obitelji, ljudima i tadašnjom crkvom, sjedila sam u pizzeriji na Trešnjevci i žalila se prijateljici na sve, a onda je jedan dečko ustao i izlazeći dao mi malu karticu na kojem je pisalo nešto o Isusu i potrebi spasenja, ali na to sam potpuno zaboravila. Ubrzo sam u Importanne centru u Zagrebu srela neku grupu mladih koji su „evangelizirali“ i koji su bili u dvadesetim godinama kao i ja. Sjetivši se kartice koju sam primila, razmišljala sam da Bog možda nešto želi sa mnom. Svakako se činilo da moju pažnju želi privući na sebe te da želi da ga tražim. Neko sam se vrijeme nalazila s tim ljudima u kafiću, ali ipak tada još nisam bila spašena. Stavljali su naglasak na fizičko trpljenje Isusa na križu i meni je zaista bilo žao Isusa, ali tada nisam vidjela u tome veće značenje za mene osobno i ništa se u meni nije promijenilo. A onda ubrzo nakon toga došlo je moje vrijeme, vrijeme kada ću biti spremna da sretnem Isusa i pustim ga u svoj život. Došlo je vrijeme kada ću spoznati ono što je Isus učinio za mene i to ne samo na razini uma, nego i u najskrivenijoj dubini moje duše i srca. Bilo je to vrijeme mojeg intenzivnog promišljanja smisla i svrhe mog postojanja te sagledavanja društva u kojem živim. Nepravda, laži, otimačina i nevolje svuda oko nas.

„Zar samo to postoji u ovome svijetu ili postoji nešto drugo, neki drugi svijet, neki bolji ljudi, bolji muževi, bolji očevi?” pitala sam se. Istovremeno sam se osjećala kao da mi je duša umorna i teška. Osjećala sam „teret” u srcu i duboku tugu, a imala sam samo dvadeset godina života. Život je trebao biti preda mnom, a u meni se postavljalo pitanje: „Ima li uopće smisla živjeti u ovome svijetu i postoji li uopće nešto bolje od onoga što me tada okruživalo?” Skovala sam plan ići od jedne do druge Katoličke Crkve sve dok ne nađem ono što tražim. Iskreno, nisam ni znala što točno tražim, ali danas znam da je tada moja nutrina bila suha i prazna i da mi je trebalo istinsko ispunjenje, nada, radost i smisao života. Naravno, tada to nisam razumjela, ali je Bog sam radio svoj posao; malo pomalo privlačio me k sebi, a cilj je bio da ga sretnem i započnem svoj život s njim u vjeri i nadi koju mi je on imao namjeru dati. Nije mi trebala vjera ovog svijeta. Trebala mi je Njegova vjera koja pobjeđuje svijet. Jednom prilikom otvorila sam dušu i izjadala se sestri mojeg tadašnjeg dečka. Nakon što je izrazila razumijevanje za sve što sam joj ispričala, objasnila mi je da je prolazila slično, ali da je bila u jednoj „drugačijoj” crkvi te da je srela Isusa i doživjela veliku milost od Njega. Oprezno me pozvala u svoju crkvu bez nekog nametanja. Upozorila me odmah da me ne poziva u građevinu koja izgleda kao crkva, nego da me poziva u zajednicu svetih koji su crkva i koji imaju pastora, a ne svećenika (kako je to obično u Katoličkoj Crkvi). Morala sam znati da je to crkva koja se institucionalno definira kao Protestantska Crkva. Nakon što mi je ispričala svoje svjedočanstvo kako ju je Bog pozvao k sebi, kako je doživjela veliku milost od Boga te istinsku radost i ispunjenje, odmah sam prepoznala da je to ono što mi treba.

„Nije mi važno kako izgleda i kako se zove crkva u koju sam pozvana, nije mi važno na što sam navikla ili nisam, vodi li crkvu svećenik ili pastor”, mislila sam u sebi. Trebalo mi je nešto stvarno, a ovo svjedočanstvo koje sam upravo čula od sebi bliske osobe ulilo mi je nadu. Sjetila sam se tada svojih susjeda i krštenja u bačvi. Sjetila sam se crkve koja se odvijala u običnoj kući. Ohrabrena time, odlučila sam posegnuti za Njim kad On već želi dohvatiti mene. Prije samog dolaska u crkvu osjećala sam već unaprijed da će Bog tamo nešto napraviti, ali da ja moram napraviti nešto sa svoje strane – samo doći tamo i dati Bogu priliku. Znala sam da će Bog nešto napraviti u meni kad dođem tamo jer je moje srce vapilo k njemu. Taj dan kad sam došla, bila sam sva ukočena. Crkva je izgledala kao obična dvorana za konferencije, a ljudi su bili radosni.

Čim smo počeli pjevati pjesme o Bogu, Bog me silno dotaknuo. Osjećala sam njegovu prisutnost koju nikada u životu nisam osjetila. On je bio tu i već tada je doticao moj život u dubini moje duše. Potom je pastor počeo propovijedati o grijehu i o milosti – o Isusu koji je umro da bi cijena za moj grijeh bila isplaćena. Znala sam da ovu prisutnost osjećam samo zato što je Isus platio cijenu, i to za moj grijeh. Ne moram otići kući, popraviti se i ugladiti da bih mogla doći k njemu, ne moram izmoliti deset ili više molitvi Očenaš da bi me On primio i da bih bila s Njim. Nakon tog dana, nitko mi više nije trebao jer sam znala da je Isus bio ta žrtva pomirnica za moje grijehe i da jedino što Bog očekuje u pogledu mog grijeha i krivnje jest da ne radim više ništa za svoje oproštenje, nego da oproštenje, koje mi On daje u Isusovoj smrti, pokopu i uskrsnuću, primim kao dar i nastavim živjeti u toj vjeri i otkrivenju Isusa kao Gospodina i Spasitelja. To je vjera koju mi je on dao i iz koje i danas živim. On je oživio te činjenice u mojoj nutrini i ta vjera koju mi je on dao i dandanas živi u meni i nije se promijenila.

Zaista je istinita riječ iz Poslanice Efežanima 2,4-8:
„Ali Bog koji je Bogat milosrđem – iz svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio – nas koji smo bili mrtvi zbog grijeha, s Kristom oživi – milošću ste spašeni! (…)” (4. stih)
„Da, milošću ste spašeni po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao.” (8. stih)

Odlučila sam krenuti za Isusom i staviti svoje pouzdanje u Boga. Nakon nekog vremena sam se i krstila; sada kao odrasla osoba i to u Jarunu. Tradicija i običaji imaju svoju draž, ali nažalost ništa dublje i ništa stvarno nisu proizveli u meni i na meni. Ljudska vjera koja nam je usađena od rođenja, po odgoju i tradiciji sredine u kojoj živimo samo nadima i vodi u hvalisanje, a tko primi od Boga njegovu vjeru i milost kao dar, ima samo jednu spoznaju – koliko je velika Božja ljubav za nas kada je Isus, pravedan, svet i savršen umro za nas nepravedne i grešnike da mi ne bismo trebali umrijeti. Božja vjera i ljubav mogu svačiji život promijeniti iz temelja, upravo kao što je Bog to napravio sa mnom. Tugu je zamijenio radošću, nesigurnost osjećajem vjere, nade i sigurnosti, osjećaj manje vrijednosti je zamijenio osjećajem vrijednosti, pripadnosti i voljenosti, osjećaj besmisla je zamijenio životom sa svrhom i smislom. I to sve nije samo na razini osjećaja, nego i znanja. Znam da me on voli jer mi je tako rekao i to pokazao. A rekao je još mnogo toga za nas i ostavio zapisano u svojem Svetom pismu – Bibliji. Nakon mnogo godina njegove vjernosti, a moje vjernosti i nevjernosti, ta je Njegova ljubav i milost razlog zašto ne odustajem. Griješim i padam, ali i ustajem. Njegova mi je milost dovoljna i ona me drži blizu Njemu i dandanas.

Fascinira me to što Bog sa svakom osobom ima svoju metodu i svoje vrijeme kad će zakucati „na vrata njezina srca”, on svaku osobu dobro poznaje i ima strpljenja s njom. Neki ga ljudi poput mene sretnu u crkvi, a neki na mjestu najveće samoće, npr. u sobi, gdje zavape Bogu i uprave mu svoju molitvu. Zahvalna sam Bogu jer je nekoliko godina kasnije spasio i moju majku. Moj odnos s ocem je ozdravio. On doduše nije postao otac kakvog sam priželjkivala, ali mi je Bog dao snagu da se izdignem iznad svega i oprostim mu, posebno kad znam da je i on imao težak život odmalena. Fascinira me Bog koji je tako velik, svet i savršen, a zainteresiran je za mene i za nas koji smo obični, grešni i nesavršeni ljudi. U njegovom Kraljevstvu u kojem vlada njegov red i njegovi standardi pravednosti ima nas svakakvih, svih rasa i obrazovanja, svih nacionalnosti i kultura. Ostaje mi samo da kao Isusov učenik i dalje učim, postajem sve sličnija Njemu i možda jednog dana, makar u vječnosti, otkrijem koja je tu „širina i dubina”!